Napuštena od svih, pluta bespućima, jedna zaboravljena adresa na koju su nekad mnogi radosno svraćali. i opet će... Neki drugi ljudi, neopterećeni bremenom prošlih događaja i grižnjom savjesti zbog napuštanja. U nekim novim nadolazećim ljetima.
Sretno Vam bilo skribisti
Koga vidiš ti
kad u ogledalo gledaš?
Tebe, što sam sebe stvori
ili samo oduvijek postojiš?
Tebe, za kog tvrdim da si ja?
Je li bitak moj
odraz tvojeg bivstva?
Postoji li oblik tvog postojanja
u kojem ja mogu gledati
Tebe
koji stojiš
ispred
i iza
i zrcalo si samo?
Gdje?
Mogu li sutra probudit nova jutra
Otvorivši ormar ispred mene, star
Usrknut mu iz usta vremena neka pusta
Zavjesom bijelom zastrijeti, saznanje crnoćom podastrijeti
Zjàti kroz ključanicu dok prebirem brojanicu
Ne dat oku da se svikne na svjetlo što u zjenu šikne
Iz ničega, iz beskraja, iz zrcala, iz odsjaja...
Tko?
Ja.
Iza vrata teških, preteških za malen prostor.
Ja.
Pod ciglama, pod drvljem i kamenjem palim odozgor.
Ja.
Uokviren životom, uokviren smrću.
I opet ja.
Malen, iza vrata teških, preteških za moj prostor.
Iza njih, k'o svetac, sjam u svojoj tuzi.*
*stih iz pjesme Vrata, Nikole Šopa, iz zbirke Isus i moja sjena (1934) -
Samotni dom
Njena je kosa mirisala na tugu, biljni šampon i hodnike Lisinskog za vrijeme pauze između stavaka.
Čim bi je pustila iz pundže, rasula bi se po ramenima poput slapa tamne vode i živjela neki svoj, zavodnički život.
Bila je maturant baletne škole i hodala gracioznoi meko kao da se boji ostaviti svoje tragove na zemlji,asvoje je skladno tijelo skrivala prevelikim trapericama, dukser majicama i dugim žutim pletenim džemperima koje je s puno ljubavi i odvojena od modnih tokova, marljivo plela njezina baka.
Voljela je knjige o slobodi, stare ploče Novih fosila, grejp i drvene narukvice iz egzotičnih zemalja.
Krstarila je gradom starim biciklom i sa zanimanjem gledala oronule fasade zagrebačkih nebodera s one strane Save u čijim je neskladnim obrisima pokušavala razaznati svetionike svoga maloga života.
Nije voljela more, ni vrućinu. Ljeti bi hodala Žumberkom i dugo sa Sljemena promatrala pitome brežuljke Zagorja kako lelujaju u vrućim danima, kao da hlape i kao da će pod vrelinom sunca ispariti negdje u plavetna nebeska prostranstva.
***
Gdje je govorio sporo.
Brada mu je bila okorjela od duhana i sline, a koža na rukama gruba i ispucana od vjetra i nepranja. Preostali zubi su mu bili pokvareni i kada se smijao, a to je bilo rijetko, nije to bio prizor za pamćenje.
Vagon u kojem je spavao doživljavao je svojim i uredio ga je najlonskim vrećicama i novinskim papirom po načelima Feng Shuia. Uživao je u slikama gradova iz starih kalendara, žutim cvjetovima maslačka kada se o proljeću razliju uz prugu i pogledu kroz prozor baletne škole u kojoj su pokret i glazba postajali jedno.
Tumarao je često pripit Tkalčićevom i krvavim mostom, Kožarskom, Mlinskim stubama i Radićevom sve do Ilirskog trga, a onda bi satima sjedio na betonskoj ogradi ispod kandelabra, gledao prema školi i čekao da prođe biciklom pokraj njega, sa svojim mirisom ljeta, u prevelikim trapericama, dukser majici i dugom žutom džemperu u kojem je izgledala kao maslačak kraj pruge.
***
Tko je pisala lijevom rukom
Kroz prozor je ugledala oči prosjaka na platou i nije ih zadržala u sjećanju. Odlutala je mislima u vinograde iznad Samobora i treptali su žutim sjajem, prepuni maslačka.
Na obzoru se vidi samo brežuljak s crkvicom na vrhu koja je mirno stajala kao svjetionik uronjen u zelenilo ljeta. Zrak je bio gust mirisima, kukcima koji su letjeli bez meni nekog objašnjivog cilja i tlo pod nogama je govorilo da je Zemlja beskrajno lijep planet. Kasnije sam pročitao da je to isto rekao astronaut gledavši Zemlju u skafanderu, u vakuumu, u ništavilu beskrajano hladnog i tihog Svemira. Krenuo sam prema tom brežuljku. Ipak orijentir može biti i cilj, pomislih. Zašto ne? Možda ću popevši se na brežuljak vidjeti malo veći obzor nego sada. Lijevo vinogradi, desno voćnjaci. Kućice s crveno obojenim prozorima.Na vrhukuće glineni pjetao. Znak sreće? Ne znam. Mirisveć otpalih šljiva i jabuka koje fermentiraju miješa se sa mirisom staje. Kokoši su gladne, pokušavaju letjeti. Ne znaju da nemogu. Do crkvice je vodio sam je dan puteljak obrastao kupinama. Pokušao sam sjesti, pogledati okolinu (zbog toga sam i došao, što ne?). No, primjetih otvorena vrata crkvice. Uđoh. Drvene stolice poredane u krug, to sam prvo uočio. I hladnoća koja mi je godila. Sjedoh. Tek tada vidjeh izvan kruga stolica kako sjedi čovjek i čita. U ruci je imao knjigu, međutim zbog debljine i boje korica nije mi se činilo da je Biblija. Eh, sada kada sam ovdje, idem mu se približiti. Sjedoh pored njega, na one stolice u krugu. „Vi ste svećenik?“, upitah. Šutnja. „Svatko je svećenik“, odgovori. Šutnja. Pogleda u korice knjige. Imao sam pravo, nije bila Biblija. Pisalo je Anthologia humana. „Vi čekate nekoga?“. „Možda tebe“, odgovori, „ a možda i ispovjednika. Ne znam“. Niti ja nisam znao što tu radim pa sam šutio. Kada čovjek nema cilja, onda utone u tišinu iz koje se pojavi cilj. „Vi ispovjedate?“, upitah čovjeka. „Nisam to nikada radio, kaže, „ispovjed sam tražio u knjigama, kao i što sada radim“. „Onda smo jednaki“, kažem mu, „i ja tražim odgovore u onome što je između korica“. „Lijepo je i korisno tražiti, ali je ljepše dati“, okrenu se prema meni i po prvi put me pogleda. „Kako dati?, ne razumijem“...“Jednostavno, dajemo si sada ovo vrijeme što teće u tebi i meni, dajemo si ove trenutke i to je ono najdragocjenije sada“. Jer koliko smo dali, toliko i ostaje naše. Ošamućen od trenutka, iziđosmo van. Bilo je ono ljeto koje se osjeti čitavim tijelom. Mirisi, zvukovi, toplina, blještavilo boja... Vidjeh onu stazu obraslu kupinama. Krenusmo zajedno. A nisam ni pogledao kakav je obzor s vrha brdašca...
Miris njene kosemi jeobuzimao nosnice i igrao se mojim umom dak sam stajao gol, sa čašom u ruci i gledao kroz francuskiprozor koji nije brtvio dobro, pa mi je hladan vjetar s planina strujao duž genitalija.
A... s prozora se vidjelo sve. I blizanci Bosmala,sa svojih dvadeset i nešto katova odakle nam je netko sigurno u pauzi za ručak dogledom gledao u spavaću sobu... i Holiday Inn sa svojim nestvarnim svjetlima... i Bulevar Maršala Tita sa crvenim češkim tramvajima i nedovršena Džamija dolje uz bazene na zapadu... i tržnica puna sirotinje koja prodaje vlastite snove za pet konvertibilnih maraka, točno ispod nogu....
Da, sa osamnaestog kata našeg nebodera, iz dnevne sobe, prepune kaotično pomiješanog orijentalnog i austrougarskog namještaja kojeg sam nasljedio što od majke, što od oca koji s majkom nije razgovarao od moga djetinjstva, Sarajevo je noću izgledalo poput New Yorka, Bankoka, ili Hong Konga, veliki nestvarni grad prepun boja i svjetlosti.
Cijeli je stan bio okupan mirisom njenog usnulog tijela i ja sam disao duboko svjestan da od toga mirisa mogu živjeti kao od hrane. Prestao sam gledati kroz prozor i okrenuo sa prema njoj. Ubeživotnoj noćnoj svjetlosti koju je isijavao grad ispod nas, njene su sklopljene oči s omotom od trepavica i napućene usne kroz koje je izdisala snove, njeno lice činile licem anđela, nečim zbog čega je vrijedilo promjeniti jutro i zaista sjesti za onaj klavir koji cinično promatra iz kuta.
-Da, ujutro se dižem u šest, trčim pola sata, pa tuširanje i sve to, a onda sjedam k tebi i ne prestajem dok ne napišem prvi stavak, dok je ne zadivim zvucima koji tjeraju suze i vraćaju vjeru u ljudski rod-, bodrio sam sam sebe, iako sam znao da me jutro vreba, mutno i pospano, lijeno i uramljeno šljivovicom.
Sjećam se kako mi je prišla nakon tog koncerta u Narodnom pozorištu. Bila je obezglavljena zvukom, tresla se od uzbuđenja, potpuno predana udarima glazbe koji su izrasli iz moje glave, spremna štovati moje ruke poput božanstva.
-Ja, ja to nikada nisam osjetila.Ta snaga koja izvire iz Vaše glazbe. Ta muškost...-
A ja? Ja sam upijao mirise njenih pora, gledao njene raširene oči i uživao u tom trenutku vlastite slave koju ničim nisam zaslužio. Bila je lijepa i iskrena i zaljubljena, doduše u nešto što ne postoji,ali tko je jednom uvukao u nozdrve miris njene kose, zna da mu se lako prepustiti i da je svaka laž vrijedna toga.
Dopustio sam joj da me voli zbog glazbe, iako je ta suita bila samo trenutak poklonjen od Boga, ničim izazvano savršenstvo, koje nije bilo plod moga rada, nego samo sklop slučajnosti i teško da će se ikada ponoviti.
Vjerovala je u mene i ja sam želio da vjeruje u mene i sve bih učinio zbog nje, ali....
Jutra su mi izmicala. Nikada ne bih ustao na vrijeme, ne bih dočekao sunce, popio čaj i sjeo za tipke i notni papir.. ne, uvijek bih ustao kasno, zapalio u kuhinji uz rakiju i kavu, pa bih se onda spustio na parking u svoj crveni Tasov Golf dvojku, koji sam jedva pronalazio među drugim crvenim dvojkama i odlazio predavati glazbeni prvim razredima srednje mašinske škole, što je bilo jadno i deprimirajuće, ali isti tako spokojno i svakodnevno....
S vremenom se njena vjera pretvorila u gorčinu i počela je tražiti izlaz iz moga svijeta skrojenog od ružnih navika i kratkih bljeskova nadahnuća, koja su je zavodila, ili je jednostavno željala u njih vjerovati, dok mi je poklanjala mirise svoga tijela, zbog kojih sam vjerovao da mogu sve, samo kad bih htio...
Ujutro je ustala u šest, tiho, gledala me neko vrijeme dok sam se pravio da spavam, pojela zobene pahuljice s jogurtom, svoje stvari strpalau dva kofera, plakala tiho pri tome, a onda otišla taksijem tamo prema Zetri, Zenici i dalje na sjever.....
Sobom je ponjela miris svoje kose.. i koliko god da je stan bio okupan njime, čim je prošla kroz vrata, mirisa je nestalo i ja sam ostao u smradu vlastitiog života. Miris je isčeznuo s njom.
A ja, ja joj ništa nisam dao... i ništa mi ostalo nije
Hej Florijane! pa ti si kompozitor! :) a ja mislio da si pisac! :)) Ne bih se složio s onim zadnjim - dao joj je ono što je htjela uzeti, a to je onaj trenutak božanskog što je prošao kroz njega u trenutku stvaranja. Drugo joj nije trebalo, samo to ni jedno ni drugo tada nisu znali. Ok, Ok tu je još i seks, al dobro, sigurno im to nije bilo na kraj pameti kad su se voljeli, ha ha Pozdrav, lijepo je čitati te
nije on kriv... ona je negdje duboko u sebbi znala da se zaljubila u njegovu glazbu, ne u njega... on je to samo ljudski iskoristio, zbog mirisa njene kose, zbog želje da nekoga voli i, da, tjelesnih užtaka, a bože moj...:) ali jedno vrijeme im je bilo sasvim lijepo... to je život...
moram priznati da me malo zbunjuje ovaj blog... otvorila sam ga i prije, ima više autora...?
no što se tiče ovoga posta... ponekad ljude oduševi samo dio neke osobe, jedna osobina, i u to se zaljube... no voljeti nekog, mislim da je to sasvim druga stvar - voljeti osobu sa svim njenim manama i vrlinama, osobinama koje možeš samo zamisliti, otkrivati je postepeno, a ne zadržavati se na jednoj stvari. u ovom slučaju, glazbi...
i nevjerojatno je kako su mi neke scene poznaate... i kako su mi izvukle smiješak :)
Anabell (jesi li ti ona Annabell Lee od Poa?), mi smo ti družba koja ti ništ' drugo ne radio nego samo falshuje....sve ti je to kod ans čisti falš! >Dobrodošla, jer izgleda da ga (tj nas) podstičeš da još više falshamo.....aloha!!!!
baš zanimljivo da si to pitao :) in real life, annabel lee poslužila je mojoj majci kao inspiracija za moje ime... a ovaj nick je malo prilagođena verzija :P
kakva greska, gledati u umjetniku muskarca i samim tim doprinijeti tome da jednom kad ga prezres prezres i njegovo djelo..kako neko gore rece...sama je kriva..a on....u trenucima kada nije predan svojoj umjetnosti, a sta bi bio drugo do samo zamjenjivi muskarac...opcinjen njenom vanjstinom...nista neobicno:)
Bjelina. Tu nestaje gromor, orljava, šum.
Tišina me guta. Ja sam totum pro parte -
mrlja sred bjelosti skupne, pretio neum
bez konca - na stol mećem najjače karte.
Propuha nema. Vjetar je ostao vani
uz cilik. Niz gumeni balon ustajalog zraka
klizim k'o pokretna meta na streljani.
Nižem okvire – povorke vrata bez kvaka.
Sprijeda me znane budućnosti plaše,
straga me neznane siluju prošlosti -
baš se mislim da još jednom iz čaše,
naiskap gutnem taj nektar smrtnosti.
U suri stećak bez natpisa, zrijem...
Pars pro toto? - zar taj izbor izborih?
Na vlastitom kenotafu stihove krijem -
pretešku rolu za nastup zgotovih.
Srce tuče – sad sam si! - sad sam si!
Al' maske me štite - već brojim ih pet,
ne mogu mi ništa odredbeni glasi -
ja smion k'o Bertolt vičem na Svijet:
Kada tebe čitam, druže Beu, kao da pitam mudrace za savjet. Pa oni udru u stihove. Pa onda ja sa njima odlazim kući preispitujući se, kako, kuda, s kime i zašto...I onda, k tomu još si gori, pokazuješ mi taj film, kako ne bih pomislio na obratno, kako ne bih otišao gore....ajoj, ajoj.....ali i toga mora biti....Čega? Tvog stiha koji se zrcali - tvog stiha koji se zrcali.....
Svemir sve dovodi u ravnotežu. Savršeno poravnato stanje, ekvilibrijum, sačinjen od najmanjih sitnica i velikih, masivnih događaja. Sasvim je svejedno koja je veličina u pitanju, koliko sudbina, i koji su svjedoci sposobni uvidjeti onaj zagubljeni reziduum koji ih dotakne u tom beskrajnom prelijevanju energije s jedne na drugu stranu. I svjesnost tog procesa posve je beznačajna. Svemiru, i nama. Razlika koju uvodimo u kontinuum biva nadoknađena. Uvijek i iznova, i bez muke. Snaga svemira je nezamisliva. Naša je zanemariva. Ja ću se pomaknut ulijevo uvjerena da imam kontrolu nad zbivanjima, netko drugi će stat na moje mjesto, a njegovo će pak zauzeti netko treći. Mi ćemo pomiješati sastojke, al mješavina će opet ostat ista. Svemiru je svejedno. Bitno je da ima sastojaka. Možda mogu tražit da mi se da neka zamjetnija uloga u tom veličanstvenom degustiranju bitka, al to će opet bit uloga čiji se značaj svodi na trenutak kada će biti zamijenjena za neka druga postojanja. (Ako uopće ima postojanja?) Ravnoteža mora biti održana. I ako si tu da bi na sebe privlačio određeni spektar energija, onda je to spektar energija od kojeg nema bijega. Jednostavno. Prihvaćanje je ovdje iluzija, lakrdija čovječjeg ega. Za to je potrebna sloboda odbijanja. Imajući naravno u vidu da se nas bilo što pita. Ne. O takovim stvarima nema niti primisli, a kamo li govora. Sve što jesi, to je receptor i odašiljaoc uvijek istih signala. Jer to je tvoja namjena. Nemaš pojma kojih to točno, naravno, samo ti nekako sve uvijek izgleda slično – ko da proživljavaš istu bol ili sreću na tisuću različitih načina i dešifriraš sve to u svom pojmovniku lekcija. Kakvih lekcija? Nema lekcija! Poduči se prepoznavati jedna strujanja, doći će druga, zatvori u sebi izvor i poteći će nova rijeka. Al signal je uvijek isti, uvijek je ista snaga, i uvijek, uvijek je ista namjena. I još je k tome, naravno, ta namjena posve zamjenjiva. Svemiru je tako jako svejedno, da se možeš čak i ubit od truda. On ne razbacuje ništa.
Centriranje vlastite uloge u teatru postojanja <hvala Loli>
Tog kasnog popodneva Lola je napokon progovorila. Znali smo da brzo uči, ali ovaj zadatak joj je bio vrlo težak. Položena na stol koji smo posudili s biofizičkog odjela (jer nismo imali tako velik), ležala je Lola i nekoliko puta ponavaljala te riječi koje i sada pamtim, iako vremenski i prostorno daleko. Ne znam da li je to ponavaljanje bilo uvjetovano njenom srećom ili našim neshvaćanjem, no zatekli smo se u čudu. O, ne, ne. Takve stvari se ne slave gromoglasno.A što da slavimo kada ne znamo što nam poručuje. Naime, Loli je preko zvučnog interfejsa data naredba koju je biološki mikročip najmodernije generacije (još nije patentiran) sproveo kroz program algoritama ukidanja granica između robota i čovjeka. Lola je na osnovu informacija sakupljenih iz svih on-line biblioteka iznanstvenih podataka trebala izvršiti naredbu. A naredba je bila pitanje „Tko je centar tvog postojanja“.
Žao mi je našeg pokusa. Žao mi je Lole. Nisam mogao zatomiti osjećaje. Taj stroj s imenom je bio prstenovan, obilježen onim što je u njega unjeto, a traži se da bude slobodno upravo od toga. Traži se odgovor koji svi već znamo unaprijed i kao u cirkusu čekamo s bičem nebili ju kaznili ako pogriješi. Potajno sam se nadao neuspjehu projekta. Ta kako mogu raditi nešto u što ne vjerujem? Zato odlučih skončati tu patnju, loše snove i savjest koja kuca, kuca... Odlučih otići. Možda je moja sudbina bila vezana za Lolu, možda je i njoj postavljeno pitanje bilo zapravo pitanjekoje sam trebao postavit samome sebi.Robotica lijepog imena je trebala umjesto mene preuzeti uzde? Baš smiješno, Baš nedozrelo.
Lola je i dalje ležala na biofizičkom stolu, ponavljala riječi i svi smo čekali što dalje. A ništa se nije dešavalo, samo ponavljanje i ponavljanje.Kao poruka poslana u svemir nejasnim jezikom za onoga tko će ju čuti, ležala je Lola u nijemom laboratorijskom prostoru.
Opaske:
a)U labotarijskim zabilješkama različito su zapisane Loline riječi, ako se tako mogao nazvati taj glas koji je nalikovoa na glasanje životinje ili kakvog primitivnog naroda. Jedni su rekli da su čuli: mato, drugi matte, treći, ro'u...
b)Lola je tajila da se ima vrlo snažnu komunikaciju s nekim serverima. To smo otkrili tek nakon mjeseca dana kopanja po njenom HD-u.
c)Ja sam napustio Lolu i čitav projekt. Shvatio sam što znači to pitanje, shvatio sam što znači odgovor. Tko je centar i što je postojanje. I sada se sa smiješkom pogledam u ogledalo znajući odgovor.
Ithirielko, hvala ti što vidiš. Rekao bih, citiram Borgesa d aje za svaki tekst potrebno dvoje, onaj koji je tekst napisao i onaj koji ga čita. I zato volim kada smo barem u tome trenutku na neki način, na neki lijepi način povezani. Nazdravljam s kuhanim vinom...do čitanja....
* izvedeno iz prvog stiha pjesme 'Serenada' AGe Matoša
** da parafraziram Péter-a Esterházy-ja: Kada sam 24.10. zadao temu na FALSHu, u sobu sam ušao kao muškarac koji je imao sijede i koji je ponekad mogao ševiti, a sad, kada sam 27.11. konačno završio pjesmu - imam srebrnu kosu, a ševu mogu još samo gledati. :)
Pita ironično sin Esterházy na kraju: Što je razlika između Boga i mojega dragog oca? - Razlika je dobro vidljiva: Bog je svugdje, a moj dragi otac svugdje, samo ne i ovdje.
Ležimo na dva madraca koja se podjednakom žudnjom odvajaju jedan od drugog. Mi se stišćemo, no glava upada u rupu.
Vrtlog.
Otvaraju se zavjese.
"Dobar dan"
ali nitko ne odzdravlja.
Zatvaram prozore.
Mrak ponekad dobro dođe. On miriše tako prirodno.
"Ja sam želio biti prijatelj ali ispao sam loš ljubavnik"
poneki žumor no standing ovation nije u ničijem rječniku; ne za mene.
Očekuje se da napravim nešto no ja nisam nikada volio slagalice; kule se ruše ponekad a ja imam samo jedna usta; teško je ponekad toliko gutati.
Moje ime je Slovo i koristim se bezbroj puta na dan. Navikao sam na to. Daj mi bijeli papir i crnu olovku. Koreografije su kao gazele u mojim očima; brze i fleksibilne, ma naravno, nedostižne.
Kroz komediju dugu 22 godine razradio sam mnoge detalje. Promijenio mnoge scene. Održao mnoge audicije, no kada svi završe ja tražim uvijek istu glumicu. Ona ima kovrčavu kosu i voli bijelo cvijeće; ne bilo koje naravno. Mi se i u kadi smijemo zajedno.
U mom teatru postojanja stolice nisu komotne , no neki nalaze čaroliju u tome. Misle da je prašina čarobni prah, možda. Nerijetko otkriju kako je ulaznica precijenjena i suviše skupa. No ja ne refundiram. Meni se mora unaprijed platiti.
Pljeskali su mi iz ogorčenja no nikada iz samilosti. Tako je opstala cijela ta predstava, no svako kazalište gori a vrijeme nije na tvojoj strani. Mirisi biljede kao moja prva crna košulja.
Savršeno je sve to skupa i rado ću naići na sve to ponovno.
Vrata u slučaju nužde zauvijek ostaju blokirana.
Gdje god se okrenem, reflektori cliljaju moje oči.
Prvotna pomisao za naslov nove teme bješe: 'jebanje i jebačko prigovaranje osobnog u vlastitom ja' ali kako su falshovci u većini pristojna i fina jedna bića (manjina - to sam ja:)) morao sam preusmjeriti to razorno vječno svjetlo iz beskonačnog uma u nešto konstruktivnije. Pa eto vam ga na: 'Centriranje vlastite uloge u teatru postojanja'.
Budi Bog s nama i Majka Božja Bistrička! Kaj nam sad slijedi...jezus! Moral bum satima gruntati kak da se centriram...Al' mi se sviđa, teatar postojanja...Kak' kome dođe..hi...hi...hi...dva tjedna...svaka čast :)
Već ostarjeli Dedalus, u sjeni kule započne kovati planove, kako bi opravdao svoje buduće godine i ne tako dugi život, a što mu je šapnula Delfijska proročica. Znao je Dedalus da je ovdje, napušten od sviju, konačan kraj njegove slavne sudbine. Jer slavna mu je sudbina okov i morati će umrijeti ne od Bogova već od ljudi. I to od žena, koje čak nemaju ni pravo glasa! Znao je Dedalus da onaj koji te postavi na tron će te i maknuti. I vruć će biti zadnji čas. Od smrtnoga čovjeka uvjetovan.
Već ostarjeli Dedalus, u sjeni kule započne crtati obrise Labirinta, ali onog drugog, što je prorekla Žena-iz-Delfa. Nadgledao je Dedalus čitave noći kako se gradi impozantan Labirint. Naime, jedino su graditelji mogli noću, pomoću zvijezda pronaći put kroz tu građevinu račvalih staza i jedino su pomoću zvijezda mogli pronaći izlaz. Zore su se svi bojali. Oni koji znaju čitati tu kartu noćnog neba bili su počašćeni što su ključari i bilo im je sve dano, kurve, zlato i najbolje meso, čak i onaj reski napitak od kojeg, ako ga popiješ malo više pričaš stvari koje nisi mislio nikome reći. Oni koji su znali pročitati kartu neba nisu znali da dijele sudbinu ostarjelog Dedala, da će umrijeti od ljudske ruke. Nožem će im se prerezati žile podlaktice te će u zagrljaju Bogova umrijeti okupani vlastitom tpolom krvlju.
Već ostarjeli Dedalus, u sjeni kule bijaše zadovoljan kako napreduje drugi Labirint. Noć je bila živahna, a danju je mukla tišina nagonila samo ptice da krješte i ulaze unutra te sablasne građevine.
I sagradi ostarjeli Dedalus svoj drugi Labirint.
I tada se dogodi čudo. Krene od usred dana ka ulazu na kojemu je pisalo ?δεια (ADEIA). Krenu Dedalus dalje. Iza nekoliko račvanja više se nije čuo hromi hod ostarjelog slavnog Dedalusa. Da bi prevario sudbinum, moraš ju izazvati...mislio je...kako pametno od Žene-iz-Delfa, kako mudro. Sagraditi labirint u kojem ću živjeti do kraja svog vijeka, u kojemu neću poginuti od ženske ruke! Kako mudro...Dedalus je znao da treba znati pročitati poruku, prihvatiti ju i izbjeći. Smijao se Dedalus Bogovima i Sudbini i Delfima. Smijao se Dedalus od srca i vikao, vikao je stari Dedalus adeia-adeia-adeia. Opijen slobodom, opijen životom sjedne Dedalus na zemlju...pogleda u vis i iznad visokih zidina vidi sunce.....tada se sjeti da iza sunca slijedi mjesec, iza dana slijedi noć....A vani, izvan drugog Dedalusovog Labirinta oštrili su se noževi i grijala voda...Noć je polako dolazila, a s njom i sudbina.
Pod jezikom okus metala se širi, sa zlatom miješa se slina. Obalu ljubi rijeka bez kraja. Tek veslom je buni šutljivi Haron. - Što?! Zar vrijeme je mrijet? Pa besmrtan ja sam! K'o Ouroboros, Ananta Shesha il Jörmungandr na kraju gutam svoje početke.
Koji je to labirinsus taj život koji počinje smrću. Ako se ne varam ja sam na početku zaplakao: aaaaaiiiiideeeeeessssss! Rekoše: bit će operni pjevač! Bemti, gdje krivo skrenuh? :D Živ nam bio josh-ko!
Joj, joj, joj. Mislim da sam čula neko pjevanje pa zanijemih. Jel to Orfej na liri svojoj slavi ljubav što i smrt vara il Demetra plače jel se Perzefona u Had vraća, il je Borna prejako zagrizao svoj rep pa jauče od bola... Ajme sada, što činiti u smiraju ovoga trenutka, početi još jedan krug? A?
ej josh-ko, jel vidiš ti kolko mi tebe volimo? čak se i igramo kauboja i indijanaca u tvom dvorištu. oš se i ti igrati s nama. budemo ithiriel zavezali za stup pa je gađali paradajzima :D
ma daj prestani, sad bi ti tu neke rajčice izvlačil iz naftalina i Josha navlačil na grijeh neslućeni za kojega niti zna zašto je toliko okrutan (uostalom, ko da bi on pao na tvoje trikove. Ne bi Josh-ko, je tak, jel tak..?). Pih. Ionako si prvi počeo jer si sam sebi komentiral odma pod postom :D. E...
Moram ić delat. Odi nekog drugog gađat iz praćke :)
Pa meni se to baš sviđa kaj se igrate u mom pješčaniku....eto, pridružujem se!!! Čital sam nedavno Michela Tourniera i veli striček da grčka mitologija nikada ne zakaže, da je ona uvijek dobra izvor (ali kada smo kod Tourinera, dajte prosim pročitajte njegov Ekstimni dnevnik: http://www.matica.hr/Kolo/kolo0203.nsf/AllWebDocs/stega).... Htio sam reći u ovoj šriči da je sudbina neizbježna pa makar izmišljamo sve da joj se dovienmo i da ju zaobiđemo...ali, nejde to samo tak.....A bome sam baš bio sretan kaj sam izmislio da se ponoći gradi Labirint jer se mogu orjentirati po zvijezdama :)....
Obalu ljubi rijeka bez kraja. ....he he..baš dobra metafora za život...
No, htio sam reći Ithiriel i Beu da je najbolja ona druga metafora za život, a to je Labirint.....kak vi stojite unutra??? bum gađal Ithiriel, ali s onim malim, vinogradarskim paradajzima (koje zovu cherry, fuj koji naziv), da ju ne boli....Draga mi je.....
Ako sam ti zaista draga, a vidim ja tu crno na bijelo piše - molim te ne spominji više nikada rajčite pa ni one malene koje rastu u vinogradima i tak su slatke da ih zove trešnjama :) jer meni ne samo da je fuj naziv, nego mi je apsolutno sve oko tog voća fuj :)
a što s tiče labirinta... čekaj, ubacila mi se misao sudbine... E, a stvarno misliš da postoji sudbina? Jer, vidiš, dugo ti se ja mučim s tim, i nikako da pomirim posve neograničenu ljudsku slobodu i dušu (kad smo već kod toga) sa idejom predodređenosti. Dobro, zaista, možda se radi o nekoj parcijalnoj predodređenosti, kao npr - osobe koje susrećemo i mjesta na kojima se nađemo u životu, možda i lekcije koje smo si odabrali, pa naučimo uvijek isto, sretnemo uvijek iste iz svog kruga duša i nađemo se uvijek na nekim mjestima svijeta što god učinili, samo nepredvidivim putevima. E, možda je to kao slagalica gdje jako puno dijelova paše sa jako puno drugih dijelova i kako ih god spojili uvijek dobijemo ideju iste slike... e, znaš kaj - potegal si me za jezik :) a čeka me eksport-import, svašta... To ti je labirint iz kojeg nema izlaza. Blah.
vidiš josh-ko ovak ti Ithiriel mora raditi. a draga ti je? a dobro. no i ona ti je žemskog roda ko i ona bez pravog glasa kaj oštri beštek za papanje života. a vid mene! ja se znam i prema zvijezdama orjentirat. nema labirinta iz kojeg ja ne znam pobječ. al neču! ja sam hrabar :))) (koji je ono "sinonim" za hrabrost?)
Čuj, Ija, sudbina je to, sudbina....Mislim da joj se treba pokloniti i reći joj hvala kaj nas uči biti tu....A tome bi mogli na dugo i na široko...Čuj, jel bi ti prihvatila kada bi ti netko rekao da si tek slobodna onda kada si vezana?
I da, nebum više spominjal paradižnike!!! ne bum!!!!!
pa možda, al o tome treba razmisliti :) a trenutno nisam u stanju jer radim :) i dopisujem se tu s vama - mulitasking Borna - to ti je zato kaj sem žemsko :P
e josh, ja bi! mislim ovo s vezanjem! kaj, pa sve je stvar uma - zakaj je Odisej štel da ga kompiči zvežeju za stupa na brodu? sigurno ne zato da bude vezan, nego da može gledati i slušati slobodno one komade u moru koji navodno prekrasno pjevaju. e:)
bješe rat, nestade plavet
čovjeka vidjeh – tiha avet
kako utrobu otvorenu, meku
skuplja rukama u vlastitom dreku
bogovima se zakleh tada
odseliti ću na Mjesec, u milinu
na onom gore što sjaji u tami ostaviti kosti
otići kradomice u tišinu
kad djeca više ne budu mlada
smijati se odozgor na životne priče
na prolaznost, na glupost
i praviti da me se ne tiče
življenje - to je ionako stanje
u prostoru više, u vremenu manje
živio bih onda u stilu sine cura
brinuo se ne bih radi
lopova što u vladu se gura
što Afrika umire od gladi
i što nestat će ledenjaka
što je novopečenom
najvećem mirotvorcu
draža bomba nego tone prosjaka
- govno si bio, govno si ost'o
nikad čovjekom nisi post'o
(puca me u srce, vala
neka mizantropija)
sva bi moja preokupacija
u dva reda tada stala:
Svemir I Njegova Entropija
Centriranje Uslijed Regresivnih Akcija
brinula bi me samo duljina života
baždarnih bozona
glavobolja bi stizala u napadima
hadronske dualnosti
u inkluzivnim raspadima
šarmantnih bariona
(glave će me doć' ta kvantna fizika)
al' eto me - još uvijek dolje
rezignirano zijam u kišu fotona
i mislim - ima li u tome rizika
ranim jutrom sjediti u vrtu
sred šarenog jesenila
dok Mjesec u panici probija nebo
bježeći od nas Zemljana
čija ga je ljubav zasjenila
oblakom sulica što smo ih sunuli
da bi nešto poznato ponovo otkrili
kako bi jače ranili
lakše ubili
i potpunije uništili
al' eto ga – već postaje krvavo rumen
i otvara procjep kroz koji će nestat
eter, vatra, voda, zrak i zadnji grumen
a ja se netom sjetih
- bješe rat
vidjeh čovjeka
kako utrobu
skuplja rukama...
(i bogovima se zakleh)
zato me pitanje sad ovo mori:
želim li još uvijek stići gore
ostaviti kosti
i prije nego li se procjep zauvijek zatvori prihvatiti poruku s planeta
Uskraćene milosti?
bemti! upiških se od smijeha :D tripp... koji? da nije triphop ili možda whitetrip ha ha... mislim da mi je to zbog čitanja s-tripa u vrijeme dok je trebalo lektiru...
Volim, Beu, kada je to tak iskreno rečeno, s dozom prezira, gorčine i uz zvuke Philipa Glassa. A di buš, nego kroz glassworks, nego kroz staklo...uf...sada mi dođe ono kaj je striček Borges stalno spominjal riječi Svetog Petra da "Videmus nunc per speculum in aegnigmate: tuc autem facie ad faciem. Nunc cognosco ex parte: tunc autem cognoscam sicut et cognitus sum". Sada pametujem pa odi na policu i polukni 1. Korićanima, 13:12....... Sviđa mi se ono da bu te došlo glave kvantna fizika. Jebemu miša, koga nebi. Ono kaj si napisal prije toga, u toj kitici ništ, pod milim bogom ništ ne razmem. Znam samo da ima ili da tragaju za njim, za tim bozonom. .. Nego,hm, kaj je zbilja procijep otvoren pa zatvoren? To bome nisam znal....Baš bi htio da o tome malo raspredaš....Blagoglagoljivosti nikada dosta, kaj ne? Kaj ne, Ija? Uzgred, ta njegova ponavljanja, taj njegov ples..to je samo jedan, jedini Glass: http://www.youtube.com/watch?v=JBqQrmBIkvg&feature=related
Ove ruke kojima pišem, ruke kojima stišćem, i ruke kojima suze brišem, rezala bih. Da ne traže više, ne trebaju i ne žele. Da ne prinose i ne odnose, neka stane sve. Sve, kažem jezikom s kojeg bi ogulila osjetilne pupoljke, te ružne bradavice što pamte gorke okuse. Ja bih, čak, nikada više koraka napravila, i ja bih, nikada više misao ugostila, i nikada, nikada više, ne bih bila. Ja bih sada, prešla kao mijena u nepostojeće vječno neizrecivoga i sve ovo individualno čega sam svjesna, izgubila bi u prolaznosti vremena. Ne bih se nikada više bogatila pogledom na ljepotu dječjeg osmjeha, ne bih se grijala toplinom otvorenog srca, ne bih putovala svijetom riječima i sjećanjima čovječanstva. Predala bih sve, ocrtavam prstima koje bi u vatru uronila bez razmišljanja, da više ne klize znojnom kožom što bolove i strahove skriva. Evo me sada, evo, svega sam se odrekla i ako imam još čega, nek se uzme, samo da budem izbrisana iz matrice svemira. To je prva i zadnja stranica ovoga toma što kruži mojim životima i ja sam u sebi svaku točku spojila nevješto, al sam barem uspjela. Jedino što sam očekivala, jedino od cijelog tog iskustva, jest da je mir nagrada, i opet sam se prevarila. Mir je samo stanje poput svakoga drugoga. I zato, sada, dok još imam iluziju snage za borbu u ime čovjeka u kojeg sam urasla, stojim i ustuknuti neću ako se ukine moja hologramska slika iz remek-djela svjetovanja. U protivnom me slijedi urušavanje u ludilo djeteta, a ne bih, tako iskreno i očajno ne bih ponovno odrastala.
vidiš, Ith, papile za gorko su smještene otraga na korijen jezika. znaš zašto? zato jer da su naprijed nikad ne bi ono što je gorko stavili u usta. a time bi se lišili prepoznavanja onog, nazovimo ga suprotnog, okusa koji zovemo slatko. no, još je jedan faktor važan u prepoznavanju okusa, čak presudan - osjet mirisa. pa čepljenjem nosa možemo mnogo tih gadnih okusa i progutati bez problema bez nekog posebnog pamćenja istih. u biti zapamtili bi ih kao bezukusne! bemti, koji bi to život bio!
Kalendar. Ljeto. Promjena. Mijena. Odlazak i povratak. Netko na Itake, netko nije niti želio fizički otići (kao u Finneganovu snu). Netko će tek otići i vratiti se s porukom. Poruka? Ona valjda slijedi naučeno ili, ljepše reći, prihvaćeno. Prihvatiit? Uf, da, često je to najteže. Ono što je najteže je i najbolje. Jer se proživi. Teže je živjeti to najteže nego se u ime toga ili protiv toga (sasvim svejedno) boriti. Odlazimo da bi se vratili. Tek se izdaleka vidi ono što je blizu. Mijena. Promjena. Ljeto. Kaledar.
Predložimo svaki neku temu pa kud nas sve to odvede. Predložimo, glasamo, pišemo....I eto falshanja u tri koraka.
uf evo i mene nestadoh na par mjeseci :) "Prihvatiti poruku" je nova tema? ha a? može :) ovih dana.... malo smo zastali sa falshanjem gdje ste svi ha a?
ne ne Josh! poruka može doći do cilja ali cilj je, recimo, lagano u ekscentru događaja pa prihvaćenu poruku želi pretvoriti u neshvaćenu poruku :), štogod... ugl, pravio sam se lud dok se nisi tamo kod mene očitovao strogo i odlučno :D kakogod, vidim da ću prihvaćenu poruku žvakati idućih osam dana pa što bude bit će :D
Joj, Beu, to mi je profesionalna mana, da budem odlučan i strog...joj, joj.....ali, nada se potajno da će uroditi plodom...javim ti se na private mail....
nejde pa nejde! možda sam presit? nekako mi se čini da me izgladnjivanje čini aktivnijim, ono - kad dođem do točke da vapim za hranom pa mi je i plesnjivi kruh sladak prijatelj kojeg ne želim pojesti. što su i momci iz SARSa u svojem spotu zaključili: buđav lebac - http://www.youtube.com/watch?v=10TfxcE1K4I sori josh, ja još žvačem ali usta su mi nekako prazna. možda su i ovom genijalcu pa je zato tako dobar: http://www.youtube.com/watch?v=uXMuWi0dUBc a možda jedan aperitiv? domaća ljuta? pardon, danas je to "uvozna" :D http://www.youtube.com/watch?v=ggy42P-aFRI evo, tek toliko da ne krepa komunikacija :)
Naslovio sam i 6. rujna naslov "Samo mijena stalna jest". Dalo se osjetiti da se nešto dogodilo, da su grla suha, a muze otišle negdje drugdje. Nekako sam znao da će se reći upravo to što si rekao, a neki i na pvt. Možda se sve reklo, a možda se i zbog nedorečenog ne može dalje. Pa i to treba poštovati. Ako se složimo (to bi trebalo biti onda zadnje), ugasiti ćemo falsh s nekim dobrim osjećajima...jer ih je bilo ovdje na pretek dobrih...i jebemu miša, dobrih riječi, stihova, priča..i genijalnih komentara....Da mi je netko rekao da će iz mraka izroniti vas nekolicina i pričati na neku temu, ne bih povjerovao...Hej, plješćem za tu ljubav koja goni čovjeka da pripada ideji, iako ne poznaje članove te škvadre...Izgleda mi da i blogovi odrastaju....E, to nisam znao.... Velim još jednom, ako nastavimo tu misao, Bornaija i Ithiriel, ako se drugi slažu...idemo gromko ka kraju... :) [sluša se: Kraftwerk: http://www.youtube.com/watch?v=ev6Og4ckO-Q] znakovito? Ne znam....
ugasiti? zašto? a i kako? maknuti, izbrisati? nisam mislio tako. ma daj, trenutno je suša, sitost, neki egotripovi (recimo kod mene)... pa tko kaže da se opet nećemo naći. pusti josh... ajmo mi gromko ali ne kraju - nekom novom početku
ma ne brini josh, ako je prst sudbine odlučio da svemir opstane s nama bit će tako, a ako je odlučio da opstane bez nas morat ćemo tražiti neki novi svemir. kaj bumo sad, ne... :)
svima treba ponekad odmak, pomak, promjena dimenzije, neki se vrate, kao npr. ja :))) a neki ne (to još ne znamo koji), neki će otići... ali FALSH će ostati. zar ti to nije drago dragi moj josh?
Beu, ma ne znam jel' mi to drago, ne znam....bitniji su mu ljudi i njihove ideje od spomenika (falshiranja). Ali sve je to pod koprenom...poznajemo se preko ove zajedničke igre....no...meni se sviđa igrati se zajedno...sviđate mi se...:) Nu, slušam sada Arsena: a život se troši kao kreda, prate nas zli gnomi, a kredi pisati se ne da, u ruci mi se lomi...kao mrtvi meteori, kao zvijezde padalice, kao dragi profesori itd.......
falsh - to su ljudi koji su ga započeli, koji su se pridružili, koji će biti i koji će otići - što bi mi u rvackoj rekli: svi smo mi falsh :) žao mi što neće biti spomenika - baš sam si zamislio pozu u kojoj bi me skulptor ufatio da me ovjekovječi :D
Blog za one koji pjevaju FALSH! Blog nastao iz želje da se na jednom mjestu predstave oni koji falšaju na zadanu temu koju određuju oni koji falšaju na...
